Kolorado Work and Travel Iskustvo – Kristina

Da se iskustvo može preneti rečima svi bismo sedeli učaureni u svojim komfor zonama čekajući da čujemo šta to novo komšija ima da nam kaže. Svakako da nije isto kad nam neko prepriča knjigu koju je pročitao i kad je mi pročitamo sami. Činjenica je da je svako ispričano iskustvo samo pokazatelj pogleda na svet dotične osobe, ali nam sigurno može služiti kao inspiracija i savet.

Ovog puta ščepali smo našu studentkinju Kristinu da nam ispriča kako je to ona videla Ameriku prošlog leta. Ovo joj je bilo prvo iskustvo na Work and Travel programu koje je provela u mestu koje spada u top 5 instagramable lokacija – Estes Park. Sa ovog mesta izveštavala nas je letos i naša studentkinja Anja – pobednica Instagram Takeovera. Za više informacija o mestu posetite njihov sajt.

Kristina je letela avionom po prvi put u životu i imala dva presedanja do Kolorada. Detaljno je pisala o svom iskustvu za časopis Kužiš za nacionalne zajednice u Srbiji. Pošto ne postoji u online izdanju mi vam ga prenosimo ovde.

NA POČETKU TEŠKO, A NA KRAJU SJAJNO

Tisuću komentara, sajveta i priča o tom slavnom i velikom Work and Travel programu ti stvori sliku da će sve biti u redu i da ćeš se snaći, ali tek kada počneš se to proživljavati shvatiš da ništa nije u redu i da uopće nemaš predstavu šta se zbiva. Nije sve tako crno, ali to jesu prve misli onog momenta kada shvatiš što radiš, a to je da letiš na drugi kontinent.

Stojiš na aerodromu u Beogradu, svima govoreći kako će pet mjeseci proljeteti i kako ćeš doživjeti sjajne stvari. I dok oni puštaju po koju suzu, puštaš je i ti, jer moment zaista jeste dirljiv. Ali onda, nakon što prođeš kontrolu, imaš osjećaj da si cijeli svoj dotadašnji život ostavio iza tih vrata u koja si gledao dok te neki neznanac s kime ćeš provesti četiri-pet mjeseci nije upitao ,,na koju stranu sad?”. I tu sve počinje. Snalazi se. Pitaj. Trči. Ne okreći se.

IZMEĐU DVA KONTINENTA

Sjedneš u zrakoplov i kažeš sebi ,,aham, ja idem u Ameriku i provest ću tamo pet mjeseci” i sve je okej. Poslije nekoliko sati sebi ponoviš isto i dalje je sve u redu. I odjednom, kao da te nešto lupi u glavu, uključiš malo računalo ispred sebe i vidiš ikonicu zrakoplova koja se nalazi između dva kontinenta. Tada shvatiš što radiš i jedino što poželiš jest da izađeš tog momenta iz istog. Upitaš se kako i zašto, a u isto vrijeme pokušavaš sebe umiriti utješnim riječima, jer si već isuviše daleko od doma i nazad ne možeš. Dok ne stigneš na željenu destinaciju, nagutaš se još mnogo tableta protiv mučnina, prođeš toliko kontrola da se i sam zapitaš skrivaš li nešto i kada jedino tebe osumnjiče i detaljno pretraže, dotrčiš do zrakoplova u poslednji čas, dok ti tri čovjeka plješću jer si stigao. Srce ti neviđeno brzo kuca dok pronalaziš iste one neznance koji idu s tobom, pa odjednom osjećaš olakšanje jer vidiš njih i tako znaš da si u pravom zrakoplovu.

NASUMIČNO IZABRAN – ESTES PARK

Stižemo u Denver, čekamo tri sata mali bus iliti shuttle bus kako bismo se uglavili nekako i čitajući s telefona rekli vozaču na koju adresu želimo da nas odveze. On nas pita više o tome – mi ne znamo. Smrzavamo se skučeni sat i pol i napokon ulazimo u taj čuveni Estes Park, ono mjesto koje sam eto tako nasumično izabrala u agenciji. Čekaju nas poslodavci, Nepalci. Dolaze i drugi studenti, svi se gledamo i šutimo, noć je. Spajam se napokon s jedinom djevojkom koju poznajem barem malo i odlazimo u naš smještaj. Ispred našeg novog doma stoji razbacano smeće i komentiramo kako su garant neki veseli studenti pravili nered, na što nam poslodavac isuviše opušteno odgovara da je taj nered napravio medvjed, a ne neki mladi ljudi. Nas dvije se pogledamo i uputimo im tisuću pitanja o tome jedu li ti isti medvjedi ljude, opet pitajući se u sebi gdje smo mi to došle i zašto. I nastavimo.

VAPITI I STAJANJE NA KIŠI

O Estes Parku sam jedino znala da je grad u sjevernom dijelu Kolorada i da se u njemu nalazi veoma poznat nacionalni park – Rocky Mountain. Zbog ranog polaska na posao saznala sam da je najljepši u 6:30 ujutru zbog divnog jezera Estes, okruženog zelenilom, šumama, kamenjem, stazom i po kojim jelenom (točnije vapiti – vrsta preživara iz porodice jelena koji je za Estes Park uobičajena životinja koju sam redovno viđala). Naravno, prvi put sam se prestravila, ali vremenom navikneš da su oni uvijek tu negdje. Saznala sam da je nebo ljeti često narandžasto, da kiša rijetko pada, al kada pada ljudi se smiju i stoje na kiši. Saznala sam da ptičice svakodnevno stoje pored jezera dok vrane mirno promatraju prolaznike, a da patke (iste one iz igrice koju smo igrali dok smo bili mali) uplašeno prelaze stazicu.

Također sam na svojoj koži saznala da ukoliko ostaviš smeće na terasi, dođe pravi medvjed i pojede ga. Dok medvjed bez pardona krade i pravi nered, rakuni to sve rade krišom. Estes Park, poseban u svakom godišnjem dobu kada se ljudi raduju suncu, kiši i snijegu koji sam dočekala zajedno sa njima početkom listopada. Poslije više od četiri provedena mjeseca tamo, saznala sam da je taj nasumično izabran grad postao jedan od najljepših i najdražih gradova za mene!

SRBIJA, SIRIJA, SIBIR

Ljudi su neviđeno ljubazni, na početku mi je to bilo čak i previše. Vremenom se navikneš i prihvatiš da je normalno javiti se i nasmijepiti skoro svakoj osobi na ulici, iako ju ne poznaješ. Očito je da postoji mnogo gojaznih ljudi i da Amerikance zaista nije briga kakvu odjeću imaju na sebi, iako imaju viši životni standard od nas. Osjetila sam da naša hrana nema konkurenciju, ali da se može lijepo živjeti i uz njihovu jer postoji velik izbor italijanske, meksičke i indijske hrane. Naučila sam da svima moraš reći ,,Hello, how are you?”, ali da nitko od tebe stvarno ne očekuje da kažeš kako si. Također, mali broj uistinu zna gdje je Srbija i to uglavnom mješa sa Sibirom ili Sirijom pa ponekad dobiješ pitanja poput ,,Kako je tvoja obitelj, jesu li svi u redu?” Ili ,,Joj, je li jako hladno tamo?”. Saznala sam da nije bitno što si i kojim jezikom govoriš da bi bio dobar čovjek, a samim tim i još bolji prijatelj.

NAJVAŽNIJA STVAR PROGRAMA

Istina jest da nakon što stigneš više nemaš mnogo vremena za razmišljanje o domu ili ljudima iz svoje države, grada, sela. Istina je da se bojiš, da se neviđeno mnogo trudiš, razmišljaš o svojim postupcima više nego inače i smješkaš se, jer su ti tako svi rekli da treba. ,,Kristina, morat ćeš se smiješiti tamo više nego ovdje jer im se moraš svidjeti, Amerikanci vole pozitivne ljude”. I tako tisuću ,,Kristina, moraš…” vrtiš u svojoj glavi dok na kraju ne shvatiš da je najvažnija stvar koju si naučio na ovom programu – biti ono što jesi. Osim toga te program nauči da se bolje snalaziš, radiš i razmišljaš. Napravi te još samostalnijim, zrelijim i sretnijim, jer na kraju svega uvijek ti u sjećanju ostanu samo oni divni ljudi, topli zagrljaji, nova hrana, životinjsko carstvo Estesa i klupica pored jezerakoja uglavnom čeka samo tebe, da joj čak i onog poslijednjeg snježnog dana u Estesu isprčaš kako si ti, Kristina, preživjela i taj posljednji dan.