“Putujem, jer želim da vidim, osjetim I saznam, da upišem u knjigu svojih misli, sve ljepote ovog svijeta.” Sa ovom rečenicom bih započela svoju Work and Travel priču.
Na red je došla I ideja za drugim kontinentom, ali se postavljalo pitanje: ”Kako?!”.
Odlazak na drugi kontinent iz naše države je zaista veliki luksuz. Međutim, jedno veče krenula sam do grada I srela sam svog prijatelja, koji mi je krenuo pričati o sjajnoj ideji I programu “Work and travel”, čija se priča zapravo potrefila sa mojim maštanjem – spojiti ugodno sa korisnim. Krenula sam da razmišljam o tome I duži period sam se raspitivala, čitala na raznim sajtovima iskustva ljudi koji su odlazili. Već je počelo I zamišljanje “Šta bi bilo, kad bi bilo?!”. Onda sam sama razmišljajući o tome postavila sebi cilj, ako položim najteži predmet na fakultetu I upišem, tad već, treću godinu, moj odlazak će postati stvarnost. Uz slučajnu priču sa drugaricom, ispostavilo se da smo obe duže vrijeme razmišljale o istom I u tom momentu smo se dogovorile za zajednički odlazak. U svoj mojoj mašti, podrška roditelja za ovakav put, zaista je najbitnija. Ispit položen, viza odobrena, mojoj sreći nije bilo kraja. Osjećaj koji riječima nisam mogla opisati, nakon izlaska iz ambasade. Gledam u sve oko sebe, a kroz misli mi prolazi: “Amerika, da li je moguće?!” – definitivno će razumjeti u potpunosti, onaj koji doživi isto.
Moj prvi odlazak na Work and Travel bio je u junu 2015. Godine. – Lake Placid. Zaista mi lokacija nije bila bitna, željela sam da
zaradim I da putovanje počne. Lake Placid je malo mjesto u državi New York, koje vrijedi posjetiti. Moj prvi utisak je bio fascinirajući. Jezero, šuma, priroda, gledati danima I svaki dan te fasciniraju nove boje jezera, koje apsolutno daju svu čar ovom mjestu. Prvi posao nam je obezbjedila agencija, sa kojim sam bila jako zadovoljna – “Hotel Mirror Lake Inn”. Moja pozicija je bio rad u vešeraju, koji fizički nije težak. Može se reći da sam na prvom poslu radila “dva posla”, jer sam pretežno imala duple smjene.
Sticajem okolnosti, na pamet mi je sinula ideja o nekom, recimo “drugom posliću” u slobodno vrijeme. Inače, volim slikarsvno I htjela sam da radim slike, pa možda I da napravim neku izložbu u 
restoranu. Sa tom namjerom, odem u jedan restoran “Jimmy’s 21” I počnem da predlažem vlasniku svoju ideju. On me je saslušao I predložio mi nešto slično tome. Bile su mu potrebne dvije slike na zidu I pitao me da li sam zainteresovana. Ja sam, naravno, pristala I tako je počeo još jedan zanimljiv posao – raditi u Americi ono što voliš. Jedna još bitnija stavka, osim posla, jeste sklapanje novih prijateljstava. Upoznaš ljude sa kojima se poslije programa čuješ svakodnevno I imaš sa njima momente koji se pamte cijeli život. Mnogo se radi, pogotovo u sezoni, ali se sve stiže I posao I izlasci. A onda uz veliki rad I trud dođe I ispunjavanja sopstvenih želja. Uz sve to postaneš samostalan, cijeniš mnogo više neke stvari. Ovakvo putovanje te čini mnogo jačom osobom, borbenijom. To mogu reći po sebi, a I po ljudima koje poznajem I koji su prolazili kroz isto. U Americi shvatiš kako je sve moguće uz veliki trud, rad I upornost I naravno, želju.
A sada bih mogla preći na najzanimljiviji dio Work and Travel programa, uz koji zapravo osjetiš “Šta je to Amerika” I zaboraviš na sve probleme, a to je putovanje. Naš dogovor je bio da te godine posjetimo New York City I Miami, s tim da smo već u toku rada u Lake Placid-u posjetili Nijagarine vodopade. Koji su toliko fascinirajući, jednom riječju “sila”.
Odlazak u New York City je nešto posebno, prvi osjećaj I pogled na te silne zgrade oko mene. Definitivno, grad koji ne spava. Sve je tako brzo, toliko ljudi na jednom mjestu. Po cijeli dan smo hodale, sa tolikom željom da ga u roku od tri dana obiđemo, što je prosto bilo nemoguće. Posjetile smo Empire State Building, trenutno najvišu zgradu u New York City -ju, koja ima 102 sprata. I dalje nastavljam sa svojim neopisivim osjećajem divljenja tom gradu.
Nakon njega, krenule smo za Miami, nešto potpuno drugačije od već viđenog. Dolaze palme, plaže, visoke temperature, bez ogromnih zgrada na svakom koraku, apsolutni odmor I uživanje. U tom gradu nije bilo trčanja, sve je nekako taman I umjereno. Pravo mjesto za, upravo, taj odmor koji smo čekale četiri mjeseca. Odlasci na koktele, kupanje, sunčanje, fotografisanje predivnih plaža. Sve podsjeća na čuveni GTA Vice City.
Momenti koji se pamte cijeli život. Koliko je sve bilo dobro tih dana, onda dolazi ona “lošija” strana, a to je rastanak nakon četiri mjeseca svakodnevnog druženja. A sa druge strane, jedvačekanje susreta sa porodicom I prijateljima na drugoj strani svijeta I prepričavanje događaja sa jednog predivnog iskustva.
I ovo nije kraj. Želja je postala veća za ponovnim odlaskom u isto mjesto, ali na druge destinacije I obilaske koji slijede nakon posla. 2016. – ponovni dolazak na Američko tlo I posjeta New York City – ja.
Kao što rekoh, vratila sam se u isto mjesto Lake Placid I na istu poziciju, koja me je čekala u hotelu. Odmah je lakše, druga godina, “poznavanje terena”, dolazak sa konkretnim ciljevima. Neuporedivo je sve lakše. Osim što sam radila u svom hotelu, drugi posao mi je bio u još jednom hotelu “North Woods” uz slučajnost, da opet radim u vešeraju. I tako su dani prolazili, opet sve isto, posao, izlasci, ispunjavanje sopstvenih želja, malo I nerviranja u svemu tome, što je normalna stvar I maštanje o onom glavnom “problemu” gdje na putovanje. Svakodnevni rad drugarice I mene na istim poslovima ove godine.
Ove godine ona I ja smo se odlučile za posjetu gradu, koji važi za grad neprestane zabave I kocke, a to je Las Vegas. Tek dolazak na aerodrom, a već ogroman broj slot aparata oko nas. I svi, naravno, sjede I igraju, žene I muškarci, nema razlike. Dolazak u hotel, opet sve isto, slot aparati, kazina. I svi su u tom istom svijetu njihove svakodnevnice. Tu smo se našle sa još dvije prijateljice I zabava je krenula. Prvo veče smo šetale gradom, čudile se svemu, a u isto vrijeme bile fascinirane. Drugi dan smo iskoristile da odemo do Arizone – Grand Canyon-a I Hoover Dam-a, sa još par prijatelja. Grand Canyon je bila moja najveća želja, o kojoj sam maštala od djetinjstva. Nisam se ni nadala da će se tako brzo ispuniti. Dolazak, kao u filmu. Zalazak sunca, boje neba, boje kanjona, baš sve ima specifičnu čar I jako je teško opisati riječima tu ljepotu. Vrijeme je tako brzo prošlo I da smo ostali još nekoliko dana, mislim da ne bi bilo dovoljno, ali bar u mislima ostaje takva ljepota I takav osjećaj divljenja prirodi. Povratak u Las Vegas, odlazak u obilazak Stripa. Grad u kojem je svaki dio isplaniran. Malo šopingovanja, nije na odmet. Nakon njega, opet hodanje I dogovori kako izaći. Bio je to ponedjeljak, ne znam samo kako smo došle na ideju da u Vegasu nema nikakav izlazak ponedjeljkom. U to nas je razuvjerio momak na kojeg smo naišle na ulici I koji nam je dao prijedlog, gdje da izađemo to veče uz rezervaciju. Sve je bilo spremno, jedva smo čekale naš prvi izlazak u gradu zabave I kocke. Besplatno piće cijelu noć, što nas je iznenadilo, ali to je sadržila naša rezervacija, savršena muzika, odličan provod, a onda “očekuj, neočekivano”. Izašle smo iz kluba I otišle u kazino. Sjele za slot aparate I tako je sve krenulo. Moj prvi ulog bio je 20$ I odmah dobitak od 50$, ja sva oduševljena, ne mogu vjerovati, fotografišem to. Isplatim tih 50$ I pomislim, zašto ne bih nastavila, kad već nisam u “minusu”. Opet, ulog od 20$, pa opet dobitak 70$, ali ovaj put nisam ni pomislila da isplatim. Nastavih sa igrom I vratim se na 25$. U tom momentu mi je već bilo žao, “Zašto ne isplatih tih 70$?!”. Razmišljam… odigraću “samo još malo”, pa da “zaokružim” dobitak na 30$, isplatim I to je to. Ni u jednom momentu, ne pomišljajući na sitaciju da će se na slot aparatu prikazati cifra od 1500$. Drugarica I ja nismo mogle vjerovati. Čekale smo da mi isplate, jer to nije “običan” dobitak, kako što oni kažu. U međuvremenu, druge dvije drugarice su otišle da jedu I zovu nas sve vrijeme da idemo u hotel, jer je bilo jako kasno, a mi kao hipnotisane onim aparatima, uopšte ne reagujemo. I kad su nas nazvale u tom momentu dobitka, ova jedna govori: “ Odmah da ste krenule.”, a ova joj odgovara: “Tamara dobila džekpot.” Međutim, na prvu nisu ni povjerovale pa su rekle “Daj, nemojte lagati, odmah da ste krenule.” Smiješna situacija, a pomalo nestvarna. Konačno je došao vlasnik da isplati, čak I dobih karticu kao član kazina. A nakon toga, čovjek koji radi tu mi je rekao: “Je l’ znate da 90% ljudi ne dobije džekpot?”. U tom momentu sam posebno shvatila koliku sam sreću imala. A onda je slijedilo čašćenje I “kako došle, tako otišle”. Vegas ili moja sreća su mi platili, reći ćemo, trećinu putovanja.
Nastavak slijedi na malom ostrvu Key West, koji je najjužnija tačka Amerike. Opet fascinacija I opis poput Miamia. Palme, 
uživanje u prelijepim plažama, kupanje, sunčanje, izlasci, rentanje skutera koji daju posebno uživanje u razgledanju ovog mjesta, jer su ogromne vrućine. I onda ti se rodi želja da ga opet posjetiš.
Dolazi ponovni odlazak kući “preko bare” I opet ti bude žao, što se sve tako “brzo” završilo, ali ti kroz glavu prolazi ponovno nadanje, da ćeš opet doći, na isto tlo na par mjeseci I doživjeti još ljepše iskustvo I priče koje se pamte.
Tamara
